Poruke ili misli misionara

 

CIVILIZACIJA SMRTI ILI ŽIVOTA

  Tek će stoljeća poslije nas moći pravo prosuditi što je naše doba i u kakvoj uljudbi ili civilizaciji živimo. Pa ipak, ako je istinita ona narodna:“Po jutru se dan poznaje“, ne možemo se pohvaliti da je budućnost naše civilizacije ružičasta. Civilizacija koja gaji kulturu smrti, sama sebi grob kopa. A izgleda da naša civilizacija upravo to radi preko ubijanja nerođenih života (abortusa);ozakonjenja droga; blagog, ali prisilnog umiranja (eutanazije) i odbacivanja nedonoščadi.

  Nedonošče ili dijete koje se rodilo prije vremena, tj.poslije 6 do 7,5 mjeseci trudnoće ima male šanse za preživjeti ,a velike biti s teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama.Sve više i više se povećava broj nedonoščadi od 25. do 30. tjedana trudnoće,a do 1000 gr težine. Kako navodi tjednik „Facts“,11/2001. u Švicarskoj je 1979. godine bilo oko 87 nedonoščadi, l996. 227, a jer ne postoji jedna realna statistka, računa se da bi broj nedonoščadi danas prelazio brojku od 500 u Švicarskoj. Nije toliko čudno što se danas u našim uvijetima rađa veći broj nedonoščadi, već je strašno čuti,kako kaže direktor najveće bolinice - Inselspitala u Bernu , da ima roditelja koji hoće samo zdravo dijete. Ne znači li to srozavanje onog ljudskog u čovjeku i izbjegavanje žrtve i odgovornosti ?

  Živimo u doba kad je raširena kultura prolaznosti: vrijedno je ono što je privlačno i ugodno; požrtvovanje, križ, patnju treba izbjeći, ako želiš sretan biti. Današnji čovjek srlja za varljivim užitkom i prolaznom slavom. Želi novcom sve kupiti. Zato je užasna jurnjava za velikim kapitalom i lakim uspjehom. A sve to ponajviše bez odgovornosti i u velikoj sebičnosti. Takav je put , put propasti. Za prave vrednote se treba oznojiti, do cilja treba križ nositi. Zadnje trpljenje prije umiranja treba podnijeti. I u najbjednijim trenutcima ljudskog življenja postoji neotuđivo dostojanstvo koje treba poštivati. Suvremeno društvo, ako želi humano biti, treba bol odstranjivati, ali nejačad, starce i umiruće prihvaćati. Humanost ili ljudskost se i očituje koliko evanđeoske ljubavi pružimo potrebnima u trpljenju i umiranju.Mi kršteni smo i najpozvaniji u svom življenju razvijati kulturu života, a ne smrti, jer «nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i, ako umiremo, Gospodinu umiremo» ( Rim 14,7).Stare civilizacije: sumerska, grčka, egipatska, kineska, indijanska, trajale su tisuće godina.

  Ostavile su uspjehe na materijalnoj, intelektualnoj i društvenoj razini, kao što su: pismo,znanost, umjetnička djela, gradovi, robno-novčana privreda i tehnologijska razdioba rada. U ekonomskim, socijalnim, političkim i moralnim uvijetima razvijali su kulturu života. Postojale su vrednote na kojima je počivala i trajala cijela civilizacija (npr. Sumerska skoro 2 tisuće godina). Kamo nas vodi naše doba? Bog nam je povjerio život i darove za taj život. I prvi zadatak koji je Bog dao čovjeku je:»Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! (Post 1,28). A to znači život razvijati i ljubiti. A naša civilizacija ugrožava život na samom njegovu početku: sredstvima za sprečavanjem začeća i ubijanjem začetoga; ugrožava život u njegovu razvoju raznim ovisnostima i nastranostima ( od alkohola i teških droga do spolnih nastranosti), ugrožava život na njegovu kraju nebrigom i eutanazijom.Gajiti kulturu smrti, znači u propast srljati, a život razvijati znači Boga ljubiti i dobre plodove uljudbe budućim naraštajima ostaviti.

    Piše fra Ante Pranjić